Imaginarni putopis valjanje od nemila do nedraga dok se valovi lome oko splavi i tvrdoglavosti, a glavna junakinja traži smisao i život koji nije puko preživljavanje
otok pod morem
Našla sam otok pod morem, onaj otok na kojem se zelena trava vijori na strujama, a kose izgubljenih bogova se presijavaju neuhvatljivim sjajem nezemaljskih boja.
Naravno da sam zaronila, ali ne prije nego sam si vezala nogu za splav užetom koje mi je more naplavilo na obalu spruda.
Valkira me je slijedila i kako smo prilazile bliže postajala je sve vidljivija, sve čvršća, vraćala se doma. Čak je i rana posred njezinih grudiju postajala sve manja i manja, dok nije nestala kad smo dotaknule tlo podvodnog otoka. Mogla sam disati dolje premda je taj zrak bio samo malo rijeđi od vode, nije bilo pritiska dubine, već bezgranična sloboda.
Tu bih mogla ostati - pomislih.
- Ne - odvrati mi Valkira sad posve jasnim glasom - nemoj ostati dulje od tri dana jer četvrti dan se svi pretvore u čudovišta, a zrak postane voda, tad je kasno jer je vrijeme za ručak, a ručak si ti i tvoja duša.
Tad više nije imala vremena išta mi reći jer nam je prišla prekrasna žena, lijepša od ijedne koju sam ikada vidjela. Bila je visoka dva i po metra, ali nije izgledala preveliko, bila je to njezina veličina. Hodala je bosa, kosa joj se vijorila kao ljubičasta rijeka za njom, a koža joj je bila bijelja od najfinijeg porculana. Grimizne usne su se razdvojile i pokazale biserne zube. Oči su joj bile duboke tirkizne boje i pomislila sam kako se ničega nemam bojati, da sam savršeno sigurna.
- Dobro došla zemljanko, rijetko nas tvoj soj posjećuje otkad ste postali tako mali, dođi, bit ćeš moj gost - glas joj je zvonio poput tisuće mekih praporaca nad snježnim jutrom.
Valkira mi je prišla bliže podsjetivši me na sebe i svoje strahove.
- I moja suputnica - ubacih jedva se prisilivši da pokrenem usnice i izbacim svoj hrapav glas kroz njih.
Vila ili boginja se pomalo nestrpljivo i nanervirano okrenula na valkiru, taj izraz lica me je malo otrijeznio podsjetivši me da sam u stranoj zemlji i da još uvijek imam uže za nazad k samoći i pučini punoj duhova.
- Naravno - reče nevoljko - odmetnuta kćer će biti pod tvojom zaštitom dok se drži tebe.
Valkira me je uhvatila u panici za nadlakticu, zabolio me je njezin stisak, ali nisam je otresla u ovoj nepoznatoj zemlji ona je postala nešto poznato i pouzdano, uostalom dugovala mi je nešto, a podvodna vila ništa.
pustolovka se nalazi na splavi usred oceana te odbijajući se vratiti nekom suvislom životu kontemplira i susreće razne likove žive i nežive