Imaginarni putopis valjanje od nemila do nedraga dok se valovi lome oko splavi i tvrdoglavosti, a glavna junakinja traži smisao i život koji nije puko preživljavanje
suosjećanje
gledala sam ih kratko, ta bića koja su dio svijeta duhova koji se povlači pred televizijom i internetom, vjestima.
taknulo me je suosjećanje, ali nije dugo trajalo. naime sjetila sam se da su one, vile, kao i moderne tvorevine vjere koje žive u žicama i valovima između ekrana i kamera, bezdušna bića. ustvari nemaju svrhu osim životarenja, nemaju iskru života. pošto su proizvedene usput kao posljedica podsvjesnih strahova i misli nisu baš samostalne ni pune duha.
one se hrane onim tamnim u ljudima, snovima i strahovima. ako pronađu dovoljno slabe pojedince mogu zavladati njihovim svijetom provodeći svoje ograničeno shvaćanje svijeta. takvi ljudi vrlo brzo prestanu biti sposobni funkcionirati u svijetu.
ako imaju sreće, završe u ustanovama koje ih pokušavaju dozvati k svijesti rasvjetljavajući tamu podsvjesti.
ako su manje sretni završe lutajući po cesti bulazneći gluposti koje nitko više ne vjeruje, zureći u sunce i ipak doživljavajući neke trenutke sreće i svijesti.
oni najmanje sretni završe u ustanovama koje ih uspavljuju, vežu i potjeraju dublje u tamu.
imala sam doticaja s tom zadnjom opcijom. nije mi se dopala.
čini mi se da upravo proživljavam drugu, potucam se od nemila, do nedraga buncajući.
a nisam iskoristila prvu opciju kad me je guru pokušao dozvati k svijesti. možda, ako poživim dovoljno dugo se vratim do njega i njegovih načina.
zasad uživam u nematerijalnosti i neživosti ovih starih duhova i bogova.
vjerojatno je valkira u pravu. od mene ne dobivaju neku hranu. osim što znam da su tu, znam i njihovu pravu prirodu i prezirem je zbog nje. uostalom dala sam im svoju nerođenu kćer, tim utvarama, to je bio i preobilan obrok. okrenula sam se od njih ne želeći ih gledati.
tako sam se suočila sa pupkom na golemom trbuhu.
vile
ispred mene su zaplesale haljine. trebalo mi je neko vrijeme da shvatim kako nisu prazne, već ih ispunjaju vile tako tanke i prozirne da su gotovo već prešle u nepostojanje.
- to je zato jer više nitko ne vjeruje u njih - šapnula mi je valkira - ako još troje ljudi prestane vjerovati nestat će potpuno.
- ali sad ja vjerujem - odvratila sam.
- ti se ne računaš, jer to nije vjera, ti sad znaš da su tu. Znanje ne hrani duhove poput njih, samo žar čiste vjere, a toga je sve manje u svijetu.
zarobljenost
nekako se ni ja sama nisam osjećala puno drukčije nego djevojčica. imala sam osjećaj kao da sam zaglavila pod staklenom kupolom u ograničenom svijetu koji ima pravila koja ne razumijem. pravila koja će mi nanijeti kaznu ako ih prekršim.
01.07.2009., 00:40 / Tuđih mišljenja: 0 / # / ^nevinost
odjednom sam u valkiri vidjela samo djevojčicu, neodraslu ženu, jer unatoč svim muškarcima koje je ubila ona nikad nije odrasla. nikad nije bila žena sama za sebe, stalno se skrivala pod nečijim krilom. slušala tuđe naredbe i prebacivala odgovornost.
Zato ju je toliko i šokiralo što je učinila dok je vladala mojim tijelom. nije imala koga optužiti za svoje ponašanje, za ono što je nastalo iz njezine greške.
Želje srca
Vrijeme se usporilo dok nas je silina tog svjetla zasljepila. Više nisam vidjela našu razlivenu okolinu, hodala sam umjesto toga po padini planine, po zelenom sedlu na kojem bi divovi mogli jahati. Bio je divan dan i koža mi se naježila uslijed promjene temperature i suhoće laganog, toplog povjetarca. Obgrlila sam se poželjevši da je to moja uspomena, da sam to stvarno doživjela, tako veličanstven dan obojan suncem i bojama i još k tome da sam ga imala s nekim podjeliti.
Ta slika je brzo nestala i obrela sam se na pustopoljini, goloj i prašnjavoj sa svega par osušenih stabljika što ih je iskrivio vjetar. Bila je noć i vjetar što je puhao je bio oštar i hladan, ali zvijezde su sjale kristalno bistro obasjavajući mi lice svojim vječnim mirom. Učinilo mi se da bih mogla pasti naglavce u nebo i ne zaustaviti se nikada.
Poslije nje sam se obrela na obali jezera, njegova voda mi je oplakivala vrhove stopala i kroz kožu sam mogla osjetiti da nije slano, u nosnicama mi je nastao blažen osjećaj vlage, bez primjese peckanja soli. Kako dugo nisam osjetila takvo što, kako dugo već lutam usamljena, suha i slana. Uspjela sam samo na kratko obuhvatiti pogledom zelene krošnje mekanog drveća i već sam otišla dalje.
Dalje, nazad na podvodni otok ispred tipa sa trozubim vilama koji me je zamišljeno motrio.
- Nisi ono što obično dobijemo - rekao je - ljudi sanjaju čudne snove, velike kuće, gomile zlata, rubine i smaragde. Još nisam obasjao osobu da je sanjala zvijezde, neslanu vodu i travu.
Udaljio se duboko zamišljen. Tek kad se odmaknuo od nas shvatila sam da Valkira drhti kao prut.
trozube vile
upro je vrh vila u nas i ispalio plotun svjetla.
04.02.2008., 22:54 / Tuđih mišljenja: 1 / # / ^prva noć na podvodnom otoku
noć je trajala beskrajno dugo. Snovi mi nisu donjeli utjehu besvjesnosti, cijelo vrijeme su me naganjale morske nemani pozljeđujući mi kožu pokušavajući me natjerati da presječem uže. Nisu uspjele i napokon sam se uspjela probuditi u novi dan.
Od Valkire je sad preostala samo sjena, ali i ta sjena se grčevito držala za moju ruku. Potapšala sam je po nadlanici i od toga je malo boje poteklo u nju.
- Hvala ti - rekla je - ne znam koliko ću još dugo izdržati.
Tad nam je prišao visok muškarac sa trozubim vilama u ruci.